Kolač zvani 2-2-2, kako se popularno nazivao u našoj kući, tijekom mog odrastanja se spremao bar jedno tjedno. Ujedno je to i moj prvi ikada samostalno napravljeni kolač. Otkad znam za sebe, znam i za njega. Moja majka nije bila jedna od onih majki koja bičem naganja okolo i pod obavezno ima za svako dijete to-do listu.
Iako sam bila jedino žensko dijete u obitelji, nikad me nije tjerala da „moram“ svaki dan brisati prašinu, da „moram“ prati suđe ili pak da „moram“ znati skuhati/ispeći itd…
Ali je bila vrlo praktična, mudra i suptilna u tome kada joj je trebala pomoć. E onda sam bila mali šegrt.
Pomozi oguliti jabuke, mikserom muti jaja i šećer, postupno dodavaj sastojke jedan po jedan itd.
Prije svakog slijedećeg koraka bih je pitala „mama mogu li sada dodati… nešto?“ A mama bi bacila pogled na zdjelu i rekla „da, možeš ili nemoj još, muti još malo“. I tako je to išlo jedno vrijeme dok mi nije rekla „bravo maco, sad možeš i sama raditi 2-2-2“. Predivan osjećaj, pun ponosa!
Kolač zvani 2-2-2 je ime dobio zato što je sve nekako po 2 u receptu. A izvorno „žute kocke“ su kroz godine dobile malo veću preinaku. Garantiram da svaka mama i baka u svojoj bilježnici s receptima ima bar jedan ovakav kolač! Brz je i jednostavan za rad i zbilja vam dijete od 7-8 godina može pomoći u pripremi jer nema greške i zabune. Ukusan je, podložan silnim modifikacijama i uvijek rado viđen na stolu u nedjeljno poslije podne.
Vjerujem da nisam usamljena u ovakvim sjećanjima. No ako mislite da ću vam sada reći kako je ovaj recept označio moj životni put i da sam baš tada znala da ću postati slastičarka – varate se.
Ovo je samo jedno prekrasno sjećanje na prvi samostalni kolač u mom životu i time ima veliku emociolanu vrijednost.
Za recept kliknite ovdje